Сећања Врањанца мр Слободана Стојановића на сусрете и разговоре са бившим председником Француске
Povodom smrti Valerija Žiskara Destena (2. februar 1926. – 2. decembar 2020): Odlazak velikog Evropljanina
Autor: S.S.
Izvor: Novi magazin
20.12.2020.

Lična sećanja Slobodana Stojanovića na nekadašnjeg predsednika Francuske
Valeri Žiskar Destena (Valery Giscard Destaing), nekadašnjeg najmlađeg predsednika Francuske (sa 46 godina, u periodu 1974-1981), upoznao sam 2001. u Briselu, gde sam radio kao direktor Privredne komore i, između ostalog, pratio sve važnije događaje u okrilju Evropske unije. Bilo je to u poluformalnom stecištu lobista pri institucijama EU, odnosno biblioteci Solvey (zaveštanje belgijskog industrijalca), lociranoj u parku tzv. Evropskog kvarta.
ŠIFRA TITO: Desten je sa Đulijanom Amatom i Žan-Lukom Daenom u svojstvu predsednika tzv. Evropske konvencije predvodio projekat za izradu mogućeg ustava EU. Povremeno su predstavljali ono što su radili i nameravali da rade. U jednoj od pauza dogodio se naš prvi i zanimljiv razgovor o Titu, a onda je usledilo i nekoliko drugih u vezi sa aktuelnom ustavnom i drugom tematikom.
Čuvši da sam Srbin, delikatno i diplomatski je izrazio svoje divljenje prema Titu kao jedinom državniku u Evropi koji je uspeo da bude doživotno izabrani predsednik na legalan način i da se ne smatra diktatorom. Takođe se divio tome što je maršalu Titu došlo toliko ljudi iz celog sveta na sahranu 1980. godine i što je Titova smrt od ogromnog broja ljudi bila primljena s velikim žaljenjem. Rekao je pomalo dvosmisleno: “Mi u Evropi i Americi najviše što možemo da imamo su dva mandata, a Titu je uspelo sedam puta i doživotno.” Učtivo sam se izvinio i rekao da greši i da Tito nije bio doživotni predsednik SFRJ. Ispričao sam mu da je to bila prvobitna ideja prilikom izrade Ustava SFRJ iz 1974, ali da je ona odbačena kao neprikladna i posle dosta razmišljanja evoluirala je u finalnu formulaciju “predsednik bez ograničenja mandata”. Argument nekog od članova Ustavne komisije bio je da bi prvobitna formulacija mogla da se protumači kao prejudiciranje dužine života, itd.

Ova anegdota se dopala nekadašnjem predsedniku Francuske, koji je upravo 1974. izborio predsedničku funkciju i verovatno zahvaljujući tome imali smo povremene neformalne, spontane ili dogovorene razgovore o ustavnim pitanjima, načinu vladanja, odnosima Tita i De Gola, ekonomiji, preduzetništvu i inovacijama, perspektivama EU, sportu, itd. Iz tih razgovora može se izdvojiti još ponešto što se meni svidelo kod Destena i pretpostavljam njemu kod mene. Destenu se, sudeći po smešku, verovatno dopao moj stav da ima Srba, među njima i ja, koji smatraju da Srbi kao i drugi narodi nisu ni mnogo bolji (patriote, vojskovođe, naučnici, umetnici, sportisti, itd.), a još manje mnogo gori od drugih (nacionalisti, šovinisti, kolonijalisti, fašisti, itd.). Na to je nadovezao svoju nekadašnju repliku Fransoa Miteranu kao predsedničkog protivkandidata da “on, Miteran, kao ni bilo ko drugi ne može da pretenduje na monopol u patriotskim osećanjima” (parafrazirano tzv. pitanje srca). Takođe je rekao da u traženju razumnih i prihvatljivih rešenja valja istrajati, uporno i dosledno osvajati potreban prostor, kako to čini njegova Komisija za budući Ustav EU. Smatrao je da i zemlje koje nameravaju da budu članice EU treba da su u toku s tim kako bi se brže i lakše, kroz proces, prilagođavale. Tako sam i ja, bar donekle, bio iz prve ruke u toku sa dilemama i opredeljenjima.
Od Destena sam čuo i zapamtio više zanimljivih i korisnih kazivanja koja su širila moje iskustvo. Među njima, recimo, da su Destena od rane mladosti okupirali fenomen vlasti, moći, veština vođenja poslova, način upravljanja. Iz toga se iskristalisalo uverenje da upravljanje, ne samo državom, htelo se to ili ne, zahteva kombinovanje ideja, principa i stilova dva renesansna uzora – poznatijeg Makijavelija i manje poznatog, ali ne manje značajnog, Gvičardinija. Da u vlasti treba izbegavati “prljave ruke” i odoleti ženama koje najviše vole moćne muškarce i dijamante.
PORUKE: U abecedu spada da se u ekonomiji ne može stalno i dugo podvaljivati i odlagati, da se valja stalno prilagođavati i da su preduzetništvo i inovacije u svim oblastima privređivanja retki i dragoceni kao plemeniti metali; da bez ekonomskih sloboda nema suštinski slobode; da je organizovano i uređeno tržište prastar i nezamenljiv mehanizam i da nad njegovim funkcionisanjem mora da se bdije; da se previše novca daje za naoružavanje, a premalo za ekologiju, kao i za uništavanje ljudi umesto za edukaciju i emancipaciju; da je evro, ma koliko se kao nova evropska valuta ne sviđa drugima, pre svega protagonistima konkurentskih valuta, dalekosežno i strategijski ključan faktor integrativnosti i poluga novog kvaliteta; da je načinjena velika greška EU pod germanofonskim uticajem dozvoljavanjem secesije Slovenije i Hrvatske, koja je uvećana bombardovanjem Srbije, da tu još ima nerazjašnjenih i protivrečnih okolnosti, pod još uvek nedovoljno razjašnjenim motivacijama sumnjive prirode; da su pri tome predsednici Francuske (Miteran i Žak Širak, njegovi najdirektniji politički rivali) zakasnelo i neprimereno reagovali. Nažalost, za pitanje: ko je i koliko odgovoran za dezintegraciju SFRJ, odgovor je odložen za priliku kad se bude imalo više vremena da se samo o tome razgovara. Zanimljivo je da je i naš Ustav iz 1974. bio proučavan kao opšti okvir koji omogućava frakture i fragmentacije.

U složenim sistemima, naročito globalnim i integrativnim kao što je Evropska unija, pa donekle bila i SFRJ, valja uvek obezbediti ravnotežu između centralizovanih i decentralizovanih segmenata i institucionalnih struktura, tako da svi građani imaju osećaj sigurnosti, perspektive i približnih šansi. Njegovi trijumviratski koupravljači radom Komisije, nekadašnji belgijski predsednik vlade Ž. L. Daen i italijanski Đulijano Amato, zajedno s njim širili su uverenje da je snaga, ne samo EU već i svake vlasti, u institucijama i ljudima koji rade u njima sa osećanjem i činjenjem za celinu, za zajednicu i svakog čoveka ponaosob, pri čemu je posebno naglašavao specifičnost potreba žena i uspehe Simon Vejl, kojoj je širom otvorio vrata.
Uz ove se mogu navesti i druge zanimljivosti. Poput one da je zbog primedaba da deluje hladno, pa i odbojno, kao tehnokratski, plemićko-gospodski predsednički kandidat, a ne kao narodni, za prosečne francuske glasače, prihvatio i uneo novine kopirajući predsedničku kampanju Kenedija. U skladu s tim snimljeni su spotovi u kojima igra fudbal, svira harmoniku, pije vino sa susedima u lokalnom bistrou i ostalo što je stvaralo povoljniju sliku prijatnog čoveka i prijatelja. U kampanji su angažovane poznate ličnosti iz sveta umetnosti poput Brižit Bardo, koja je nosila majicu s porukom da se glasa za Destena. Takođe je jedno vreme proveo u manastiru na Atosu u Grčkoj, posle poraza od Miterana na izborima 1981. Time se inspirisao antičkom duhovnošću i filozofijom.
Jedna vrlo referentna i skoro ispovedna među Destenovim raznovrsnim i zanimljivim knjigama je “Le pouvoir et la vie”, s podnaslovom “Choisir”, odnosno “Moć i život – izabrati”, koju sam dobio na poklon i koja odavno čeka da bude prevedena. Ona prilično dobro za ondašnje, pa i sadašnje vreme u realnim bojama odslikava život jednog zapaženog državnika. Ličnost ubedljivog Evropljanina čijim će se vizijama o Ustavu EU svakako jednog dana vraćati i na njih podsećati. Iako je natprosečno dugo živeo, Desten je uvek bio ispred svog vremena.